Royal India – Putovanje u kraljevsku Indiju iliti večera u indijskoj gostioni
Ovo je priča o putovanju dvojice prijatelja u daleku i mističnu Indiju, zemlju s preko milijardu i 300 milijuna ljudi. Putovanje u zemlju bengalskog tigra, kriketa, hinduizma i pozivnih centara Amazona i drugih velikih kompanija…
Ok, lažem, prijatelj i ja smo bili u Tkalči na indijskoj hrani. Za one koji ne znaju Tkalčićeva ulica, popularno Tkalča, je ulica u samom centru Zagreba u kojoj je smješten velik broj gostiona koje nude raznoliku hranu i piće. Ako ste kad bili u Zagrebu, bili ste i u Tkalči.
Dakle, neki dan idemo mi u potragu za nekom hranom kao pravi lovci i sakupljači, pripadnici velike zapadne civilizacije. Naravno, puno je lakše hranu nabaviti u nekoj gostioni nego ju uloviti i pripremiti na vlastitom šparetu pa smo odabrali tu opciju.
Pravac Tkalča. Hodamo po Tkalči i kao neki turisti razgledavamo kaj ima za jest kad najednom se ispred nas stvori Royal India. Ni ja ni frend nikad nismo jeli indijsku hranu pa odlučismo sjest upravo u Royal India. Mislim ako u nazivu ima pridjev ‘kraljevska’ i ako je dobra za kraljeve, di neće bit’ za nas.
Dvojica Indijaca (aha, ipak smo bili u doticaju s Indijom) nam pokazuju gdje možemo sjesti i daju nam jelovnike. Uzimam jelovnik i čitam kaj ima za jest, ali da sam čitao priručnik o radu nuklearne elektrane ili kako popraviti svemirski brod, bilo bi mi otprilike jednako. Izgubljen kao burek u svemiru preklinjem konobaricu Ines da mi nešto preporuči.
‘Znači prvi put ste kod nas’, smije se Ines.
Kak’ znam da se zove Ines? Ako ste mislili da postoji neka mračna priča o uhođenju, nema je. Pisalo je na računu da nas je poslužio konobar pod kodnim imenom Ines, a iako nisam neki indolog, zaključio sam da se muškarci u Indiji vjerojatno ne zovu Ines, te da je to upravo naša simpatična konobarica.
Kažem joj da volim ljuto i dogovorimo da nam donese neku piletinu ljutu na razini čobanca. Ipak ne želimo prvi put poginuti od ljutine.
‘To vam je u Indiji srednje ljuto, ima još dvije razine iznad, ali ne želim da me sutra spominjete’, kaže Ines.
Ines, ako ovo čitaš, spominjali smo te, ali u dobrom kontekstu.
Sposobna konobarica, odlična hrana neobičnog, ali savršenog okusa. Što smo jeli? E to je sad problem. Dakle, kaže račun da smo uzeli Murgh Tikka Butter Masalu i Kadahi Murgh s rižom i Naanom od češnjaka sa strane. U prijevodu, jeli smo indijsku piletinu, rižu i pogačicu od češnjaka. Sve redom, kako god se zvalo, je bilo sjajno i koštalo nas je oko 100 kuna po osobi. Za one koji žive i rade u Njemačkoj i Irskoj, oko 15 eura.
Oduševljen sam bio i pivom. Da, Indijci imaju svoje pive. Valjda se zato IPA zove India Pale Ale. Ova piva se zvala Cobra. Jako mi je drago da su i Indijci prihvatiti naš šatrovački pa pivu nazvali Braco na šatrovačkom. Piva je dosta pitka i osvježavajuća. Vrlo dobar izbor, a još ima i taj kvartovski prizvuk šatrovačkog.
Za desert sam naručio rižu na mlijeku koja je ok, ali dodatak kardamoma, indijskog začina iz obitelji đumbira mi je bio apsolutni višak. Valjda zato što i inače nisam fan đumbira. Nije bilo loše, ali bez njega bi bilo slatko, a to bi bilo puno bolje.
U svakom slučaju, Ines, vraćamo se prvom prilikom i dižemo ljestvicu ljutine. Ne znam jedu li tako kraljevi u Indiji, ali ovdje u Zagrebu može proći. Dapače, preporučujem svakome tko se zatekne u centru da navrati do Royal Indije.