Ovo je priča koju vrlo rado pričam, to je priča o Boži zvanom Pub

“Ovo je priča koju vrlo rado pričam, to je priča o Boži zvanom Pub…”, tim riječima počinje dobro poznata Balaševićeva pjesma o čovjeku koji je s kartama radio čuda i kojem nije bilo ravna u kartaškim krugovima.

Svi dobro znamo tko je Balaševićev Boža zvani Pub, no jeste li znali da je taj čovjek stvarno postojao? Da, Boža Pub je rođen u Lici, u selu Tuževići nedaleko od Gospića 1895. godine, a preminuo je 1975. Pravog imena Petar Božanić iskazao se u nekoj bitci pa je zbog toga dobio devet jutara zemlje u Bačkoj i s 20 prijatelja i suboraca osnovao Novo Selo.

Boža Pub, kako su ga zvali, je opisan kao kockar, boem, kavalir i čovjek koji je uvijek bio na strani slabijeg, osim za kartaškim stolom. Bio je velikodušan i široke ruke. Govorio je kako ne možeš dobiti ako nešto ne daš. Za kartama je išao po cijeloj bivšoj Jugoslaviji i, baš kao što pjesma kaže, o njegovim partijama se još dugo pričalo nakon što bi završile.

Toliko je bio predan kartanju da se nije htio ustati od stola pa je plaćao po 500 dinara onome tko bi otišao u njegovu kuću nahraniti stoku. Tih 500 dinara je tada bilo dovoljno da se kupi najbolji konj. Još je bolje plaćao onima koji su ga čuvali od prevare koju je prezirao.

Jednom je tako iza leđa imao ogledalo pa su svi mogli vidjeti koje karte ima. Kada su ga na to upozorili, rekao je: “Razbij, evo para!” i čovjeku koji je razbio to ogledalo dao četiri tisuće dinara, pa kad mu je on rekao da je previše, dodao još dvije tisuće.

Nije volio “pubove”, odnosno policiju kako su je tada kolokvijalno zvali, pa je vjerojatno tako dobio i ime. Nije ih volio jer bi mu uzimali novac zarađen od kocke pa je bogato nagrađivao i one koji su ga upozorili na njih. Početkom Drugog svjetskog rata Petar i njegova obitelj su zarobljeni i odvedeni u logor u Mađarskoj u kojem je proveo četiri godine, ali ni tamo nije prestao kartati.

“Mađarski su vojnici brzo saznali da govori njihov jezik i igra karte. Ubrzo su se toliko navukli na partije da nitko nije smio prekinuti njihovu igru. Na početku je namjerno gubio, a kada su zagrizli, iako je bio njegov zatvorenik, morali su mu dati sve što su imali. Kartao je i u pare i u hranu. Time je pomogao obitelji i zemljacima da im logorski dani budu lakši”, rekla je za srpske medije nedavno Petrova unuka Slavka Krivokapić.

Nakon rata se ugasilo Novo Selo koje je pomogao osnovati pa se s obitelji Petar preselio u Feketić.

“Pričaju da je tu kuću jednom prilikom i izgubio na kartama. To je bio izuzetak, ali već drugi dan je baka Marta sjela za isti stol, odigrala partiju i vratila kuću. Ona mu je bila glavni oslonac i, za veliko čudo, nije mu ništa branila. Kako je ušao u pjesmu i kako je Balašević saznao za priču o dedi, ne znam, ali te priče o njemu su kružile posvuda”, kaže Slavka za Novosti.

Boža Pub je bio boem, a kartanje mu je bilo velika strast.

“Volio je uživati u životu. Dio te slasti, ali i tadašnjih običaja, bile su partije ajnca subotom među trgovcima. Volio je izazivati kolo sreće i pobjeđivati ga. Bio je vatra od čovjeka, ali kad sjedne za stol je mrtav hladan. Nikada mu nije zadrhtala ruka, pa čak ni kada je na jednu kartu zalagao kuću, a ni kada je na drugu uzimao tuđu. Zato ga nitko nije mogao pročitati”, kaže Slavka pa dodaje:

“Znao je da sve što karta uzme, karta i vrati. Često je donosio toliko novaca da je onome koji ga je slagao dosezao do brade. Ni tada nije stao, već je nastavio riskirati. Zato ga i pamte kao nekoga tko nije kartao da bi se obogatio, već da bi uživao u toj vještini. Nije podnosio piće. Volio je muzičare, a imao je takav glas da kad bi zapjevao bi se ugasio fitilj na svijeći. Perfektno je govorio mađarski, ruski i njemački. Obitelj nikada nije trpjela zbog toga”, otkriva Slavka.

Balašević u pjesmi govori o tome da se Boži Pubu izgubio svaki trag.

“Gospodo draga, on je nestao bez traga i to celoj priči daje čudan ton. Neki se džambasi kleli da su kod Sombora sreli jednog tipa što je bio isti on. Možda ga odvela karta čak u Prag ili Beč. Već dugo niko o njemu nije čuo ni reč. Dal se još drži na svetu il je predao meč pa s anđelima na vrh neba igra raub, preferans i ajnc?”, pitao se Balašević.

Ipak, Boža Pub nije završio ni u Pragu, ni u Beču, već na seoskom groblju u Feketiću. Istina je da vjerojatno s anđelima na vrh neba igra “raub preferans i ajnc”, kao i to da danas “više nema takvih kao što je bio Boža zvani Pub”.