Živio 1. maj: Dan kada se roštilja, jede i pije, a slave se i radnička prava

Stigao je 1. maj, Međunarodni praznik rada. Mi na Balkanu jako volimo praznike i blagdane svih vrsta. To je vrijeme kada se može bezbrižno jesti i piti i ne mora se odlaziti na posao, u školu, na fakultet ili ispunjavati bilo koje druge obaveze. Pa tko to ne bi volio?

Još ako se može spojiti s Uskrsom, pa povezati tjedan, dva slobodnog, di ćeš bolje? Uglavnom i zaboravimo zašto se slavi neki praznik, ali važno da je to vrijeme slobodno. Ipak, prvi 1. maj i nije bio tako prekrasan kao ovaj danas kada se uglavnom davimo roštiljem ili grahom koji je čak mjestimično i džabe.

Sve je krenulo krvavom pobunom

Zamislite da morate raditi po 12 i više sati dnevno, a nitko ne isplaćuje prekovremene. Zamislite da kasne plaće pa ne možete u kupovinu. Zamislite da ne možete dostojno živjeti od svojeg rada pa u slobodno vrijeme skupljate boce i sekundarne sirovine.

Znam da je to teško zamisliti u 21. stoljeću na našem razvijenom Balkanu, ali u 19. stoljeću je tako bilo u SAD-u. Ljudi su počeli sve više štrajkati i tražiti sve veća prava, a sve je kulminiralo u Chicagu 1. svibnja (iliti maja, zato se zove 1. maj) 1886. godine.

Skupilo se 40.000 radnika i tražilo svoja prava istaknuta u tri osmice. Tražili su 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja (to je onaj dio koji provedete u gostionama). Među prosvjednike je uletjela policija i ubila šest, a raila 50 radnika. Puno je prosvjednika i uhićeno, a vođe su pohapšene. Petoro ih je pogubljeno, a trojica su završili u zatvoru na duže vrijeme.

Rodio se 1. maj

Nakon tog krvavog prosvjeda odlučeno je da će se 1. svibnja (maja) obilježavati svake godine i da će na taj dan radnici masovno prosvjedovati. Već iduće godine to je postao dan solidarnosti radništva, a vremenom se pretvorio u dernek kakav danas imamo.

Značaj su prepoznali i političari pa su se ukrpali kako bi ljudima dijelili grah i obećavali razne pizdarije koje naravno nikada nisu ispunjene, ali oni bar imaju dojam da ih raja voli. Tako smo mi, na krvavim leđima radnika u Chicagu, dobili još jedan praznik za spojiti s vikendom, a političari platformu za plasiranje novih floskula.

Ne ponovilo se

Za kraj, stanite malo, odložite komad vratine sa strane i zapitajte se kako je bilo tim jadnim radnicima. Posla nije bilo puno pa nisu mogli birati, radili su i više od 12 sati bez plaćenih prekovremenih, a svojim plaćama nisu mogli priuštiti sebi i obiteljima dostojanstven život.

Bilo je to surovo vrijeme i dojam je da ti ni završeni fakultet ne bi puno značio. Nakon toliko sati rada došao si doma popio par viskija i srušio se u nesvijest kako bi ponovno mogao nastaviti s radom idući dan.

Živjelo se jako teško… Čekaj, nekako mi je to sve poznato… Ma jel’ moguće da se to još negdje događalo? Jel’ moguće da još traje? Ma ne, pa sigurno bi se ljudi pobunili ili barem otišli u Italiju, Austriju, Njemačku, Irsku…

No, zaboravimo krvavu prošlost, vrijeme je za vratinu i mladi luk… Živio prvi maj! 888!