Vedran Bošković / Začinjeno s ljubavlju

Vedran Bošković / Začinjeno s ljubavlju

Vedran Bošković u kuhinji radi čuda: ‘Mislim da svi znaju kuhati, samo se treba odmaknuti od tradicije’

Ako na Instagramu pratite ljude koji vole hranu više od samih sebe i često slinite po ekranu, niste mogli izbjeći Vedrana Boškovića i njegov blog ‘Začinjeno s ljubavlju’. Čovjek od hrane radi umjetnost i ta ljubav kojom je začinjena se vidi na svakoj slici.

Nakon nekoliko mjeseci skrolanja i slinjenja po ekranu, nazovem Vedrana: ‘Slušaj Veki, vrijeme je da gostuješ u Gostioni‘. Kaže: ‘Nema problema, kad se nađemo?’. I tako, koji dan kasnije, dolazim ispred birtije u blizini mjesta gdje Vedran i Darko Kontin (također gastro genijalac čija je i web kuharica) imaju svoj studio za fotografiranje hrane i pravljenje magije.

Pred mene dolazi div od preko dva metra iz Slavonije i kaže: ‘Bok, ja sam Vedran’. Nisam zamišljao da jedan tako veliki čovjek može s toliko pažnje i toliko detalja kuhati, ali vjerojatno u velikog čovjeka stane puno ljubavi tako da mu začina ne nedostaje.


Sve je krenulo, naravno, iz ljubavi prema hrani.

“Sve je krenulo iz ljubavi, a tako je i sada. Samo ljubav i gušt. Meni je to kuhanje baš strast i način za kreativno izražavanje. Nikada nisam volio čitati i pisati ili tako nešto, ali zato se volim kreativno izraziti kroz kuhanje i od nekoliko osnovnih namirnica stvoriti nešto za što će ljudi reći: ‘Wow, ovo želim jesti svaki dan’. Tako je krenulo s blogom”, kaže Vedran u uvodu.

Iako s hranom radi čuda, kada kuha za sebe prevagne ‘lijenost’.

“Prvo sam kuhao za sebe, ali i dalje najmanje volim sam za sebe kuhati. Sebi želim na brzinu ispeći jaja i malo slanine sa strane. Supruga me zapravo potaknula da se time počnem malo više baviti. Ja sam zapravo fotkao nešto malo mobitelom, ali te fotke su bile kao da su napravljene digitronom. No, u to vrijeme, prije 7-8 godina, nisam imao drugih mogućnosti”, kaže Vedran pa dodaje:

“Supruga me poticala, a ja bi, pa ne bi i na kraju sam tako nekako samo krenuo. Ubrzo sam vidio da ljude zanima što pišem. Uvijek sam volio malo drugačije namirnice, one koje nisu toliko možda bile popularne. Na primjer, prije četiri godine sam radio desert od batata, a tada pola Hrvatske nije znalo ni što je batat. Uvijek sam volio tako nešto drugačije.”

Odakle te ideje?

“S interneta naravno. Internet je nepresušan izvor. Uz to, uvijek sam gledao kulinarske emisije. U zadnjih pet godina mi je 24 Kitchen uključen 90 posto vremena bez obzira na to što su sve reprize i što znam već napamet većinu toga. Sada mi je to kao neka pozadina. Nešto radim, a u pozadini mi to svira i svijetli, hahaha.”

Kada je pisanje bloga od hobija preraslo u posao?

“Ja to i dalje smatram hobijem iako ne radim ništa drugo osim rada u studiju. Živim od bloga i studija. Dobre tri godine mi je trebalo da sam sebi posložim stvari u glavi i shvatim da se samo time želim baviti. Radio sam kao inženjer elektroenergetike u ministarstvu, i kao profesor u srednjim i osnovnim školama. Uvijek sam govorio kako mi je rad u školi super jer imam vremena za kuhanje. Kada sam napokon shvatio da mi se sve vrti oko toga da imam vremena za kuhanje, onda sam zaključio da je možda to ono što ja zapravo želim raditi u životu. Evo, već se više od godinu i pol dana samo time bavim.”

To je bio hrabar potez, škola je ipak siguran posao…

“Prije bih rekao lud, nego hrabar. Definitivno je lud potez. Radio sam po školama na zamjenama i taman kada sam bio između dva posla se pojavio Darko s ponudom da se uključim u ovaj projekt, a kako je to upravo ono što me zanima, odlučio sam se posvetiti tome.”

Zašto baš ‘Seasoned with love’, odnosno ‘Začinjeno s ljubavlju’?

“Kada sam počeo nazvao sam ga ‘Seasoned with love’, a onda sam nakon dvije godine shvatio da nema smisla da se blog zove na engleskom, a ja pišem na hrvatskom pa sam promijenio Facebook stranicu i sam blog u ‘Začinjeno s ljubavlju’. Instagram je ostao na engleskom i tamo sam nastavio pisati na engleskom, a sada sam odlučio da će i taj profil biti na hrvatskom”, kaže Vedran pa dodaje:

“To je zapravo ta strast i ljubav pretočena u naziv bloga. Jako mi se svidjelo i mislim da zapravo dobro opisuje i mene kao osobu, i moj pristup prema životu, i moje kuhanje, i ljubav prema kuhanju.”

Što ti je najveći gušt kuhati? Ili što je ona jedna stvar za koju možeš reći da je baš tvoj specijalitet?

“Ne volim takva pitanja u kojima moram sebe hvaliti. Volim kuhati sve, ali najmanje volim slatko. Ne smatram se previše kompetentnim za deserte i onda moram strogo pratiti recepte, a to ne volim. Volim improvizirati u kuhinji. Najdraže mi je, da se ne lažemo, meso, ali to nije neka mudrost. Daj mi dobar steak i da se zapeče malo s obje strane i to je to.”

Dosta ljudi kuha, ali nekako je to sve u nekim osnovnim okvirima. Imaš li neki savjet za ‘obične’ ljude da malo ‘začine’ svoju kuhinju?

“Mislim da svatko od nas zna kuhati. Puno ljudi ne voli kuhati pa za sebe kažu da ne znaju. Mislim da se samo treba probati malo maknuti od piletine i krumpira iz pećnice ili kotleta na naglo. Kod nas je to sve jako tradicionalno, ali drago mi je da su mladi sve više spremni eksperimentirati. Kad vidim što sve ljudi na Instagramu rade baš mi je drago. Naši ljudi od 15, 20 ili 40 godina rade čuda s hranom, ali samo zato što su spremni se odmaknuti od najtradicionalnijih stvari. To je neki savjet. Treba vremena i truda malo samo.”

Da, iskustvo je važno da ipak ne spališ hranu.

“Hahaha, spalim ja i dan danas nešto. Darko koji sa mnom radi će znati što mi je slaba točka. Baš me neki dan zbog toga zezao na poslu. Pekao sam krumpire i ostali su sirovi. A pekao sam krumpire što svatko u Hrvatskoj zna. No, malo žurbe i manjak koncentracije i to je to. Ne treba žuriti.”

Ljudi često baš ne žele ni probati nove stvari. Primjerice kod nas je junetine češća u juhi nego kao steak kojeg ljudi, i kad ga jedu, ne žele ni probati rare jer iz njega ‘curi krv’.

“Nevjerojatno, a puno više vremena treba za skuhati junetinu u juhi nego ispeći steak. Što se ‘krvi’ tiče, to je neznanje. Tko god malo progugla može vidjeti da to nije krv, ali crveno je i curi iz mesa pa nema što drugo biti. Ako iz sirovog mesa ne curi krv, odakle bi curila kada se slabije ispeče? To jednostavno nema smisla. No, to je to, jedemo očima najprije i to mora biti reprezentativno.”

Koliko je važna ‘oprema’ kod kuhanja? Puno ljudi doma ima stare lonce, tave i beštek, ali obično to nije ništa specijalno niti profesionalno.

“Sigurno da je važno, ali nije presudno. Nažalost, stanje u državi je takvo i nije svakome baš zgodno dati za nož 500-600 kuna pa ga imati cijeli život i to je meni jasno. I ja imam doma hrpu jeftinih noževa i posuđa, a imam i nešto kvalitetnijih i skupljih, ali to stvarno nije presudno. Bitno je da su ljudi spremni i voljni i da žele nešto isprobati.”

Što kažeš na hrvatsku gastro scenu?

“Mislim da je jako napredovala u zadnjih nekoliko godina. Mijenja se svijest. Kuharstvo se više ne smatra nekim šljakerskim poslom već stvarnom profesijom, iako zapravo je šljakerski posao. No, uz kreativnost kuhara, uz znanje i maštu onoga tko priprema hranu, to bude umjetnost.”

U zadnje vrijeme je kod nas jako popularna crna slavonska svinja. Zašto je tako i slažeš li se da bi trebala biti popularna?

“S obzirom na to da su moji roditelji i dalje u Slavoniji i da je tamo svinjokolja blagdan, uglavnom imamo naše meso. Zašto je crna slavonska svinja popularna? Zato što je jednostavno dobra, kvalitetnije je meso. Mislim da te svinje zaslužuju pažnju koju dobivaju, a mislim da im se treba pokloniti i još više pažnje. To je proizvod koji vrijedi i trebamo se ponositi njime i hvaliti ga.”

Koliko su food blogeri kod nas doprinijeli promjeni svijesti o hrani, zdravim namirnicama i kuhanju?

“Mislim da jesu. U kulinarskom svijetu je više žena, a one i više prate food blogere, osim Davora, njega više prate muškarci jer je jedini koji ima samo meso, hahaha. Par kolegica blogerica objavljuje tjedne menije i ljudi, pratitelji se drže toga. Treba si dati volje i truda za to, ali kada jednom probaš tako živjeti, shvatiš da zapravo i nije toliko skupo niti toliko teško”, kaže Vedran pa dodaje:

“Ja sam prije četiri godine shvatio da mi jednostavno previše u pekari jedemo. Znaš ono, ne nosimo si ručak od doma nego jedemo u pekari. Tako sam počeo kuhati svaki dan ručak za sutra za posao. Ispadne jeftinije. Uvijek sam radio jednostavna jela na koja sam potrošio do pola sata kuhanja, a jedemo raznoliko. Dva puta tjedno varivo, dva puta tjedno meso i jednom tjedno riba. Za tjedan ili dva se navikneš na manje količine i namirnice koje su manje kalorične i nemaju puno ugljikohidrata i slično. Prvo ti bude malo čudno i teško, ali organizam se navikne.”

Vrlo brzo je Vedranova kuhinja postala hit na supruginom poslu.

“Kako je supruga počela nositi hranu na posao, njene kolege i kolegice su brzo pitale mogu li i za njih napraviti. Rekao sam da može, isto mi je kuham li za dvoje ili za petero. Količinski im je malo, a nama dvoje je taman. Ja sam čovjek od preko dva metra i 100 plus kila i dovoljno mi je. To je navika. Ljudi pojedu previše, a uz ručak se zna pojesti i pola kile kruha. Meni, ako imam rižu ili krumpir, kruh ni ne treba. No, to su te navike koje treba steći”, kaže Vedran pa dodaje:

“Treba stati kada ti je najslađe. To je rečenica koju sam čuo davnih dana, a gospodin koji je to rekao ima skoro 200 kila. Nakon petog tanjura čobanca ga je supruga pitala zašto još nije stao, a on je odgovorio: ‘Još mi nije naslađe’, hahaha. Ali stvarno, treba stati na vrijeme.”

Za kraj, što za tebe znači biti gurman ili, kako se to modernije kaže, foodie?

“To znači uživanje u hrani. Uživanje, ne u smislu prežderavanja, nego da se cijeni ono što jedeš. Foodie je osoba koja jednostavno uživa u hrani i spremna je probati nešto novo i ne boji se toga. Ne možeš mi reći da si foodie ili gurman ako nisi spreman probati, ono, prženog crva. Moraš to probati pa makar ti bilo i mrsko. Najgore je reći da nešto ne voliš, a da ne probaš. Moraš sve probati”, zaključio je Vedran.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *