Sin ravnice

Sin ravnice

Sin ravnice Domagoj Vida iza sebe će ostaviti nešto vrjednije od srebrne medalje sa Svjetskog prvenstva u Rusiji

Zamisli situaciju da si jedan od najboljih nogometaša na svijetu i kao takav naravno nastupaš za svoju reprezentaciju. Odeš na Svjetsko nogometno prvenstvo i tamo izboriš finale, osvojiš jednu od dvije najsjajnije medalje, dođeš kući, dočekaju te stotine tisuća ljudi na glavnom trgu i slavlje traje nekoliko dana…

Slaviš, piješ, pjevaš sa svojim narodom jer takav uspjeh treba proslaviti. Ipak si među prvih 20-ak igrača na cijelom svijetu. Par dana nakon svega, što radiš? Uživaš u svojem dvorcu koji si zaradio kroz karijeru? Hvališ se jednim od 30 skupocjenih automobila? Izlaziš po noćnim klubovima?

Ne, u svojem rodnom mjestu hraniš svinje! Da, to je Domagoj Vida. Najveća legenda hrvatskog nogometa, bećar i čovjek kojeg ćemo još dugo pamtiti. Vida je na terenu ratnik, a van terena pravi slavonski bećar i svoju Slavoniju ne zaboravlja tek tako, baš kao ni prijatelje iz djetinjstva.

 

View this post on Instagram

 

Sa nogometnih terena u Rusiji na slavonske pašnjake 🐖🇭🇷 dobrodošao kući Domagoj 🙂 #vida21 #vida #21 #crneslavonske

A post shared by SIN RAVNICE (@sin.ravnice) on

Ovaj uvod o srebrnom Vatrenom iz Rusije mogao je biti kraći, ali i puno duži kada bismo nabrajali sve situacije u kojima nas je razveselio na terenu. Ja ću se ovdje pozabaviti njegovim akcijama van terena. Čovjek je s prijateljima napravio farmu crnih svinja!

Točnije, priča ide nekako ovako…

Prijatelji iz djetinjstva

Dragan i Dimitrije Simonović, Ivan Plechinger, Luka Mandić i Domagoj Vida znaju se još od kada su bili klinci. Baš kao i sva djeca napucavali su loptu na igralištu, izvodili razne pačke, družili se i postajali sve bolji prijatelji.

‘Znamo se od osnovne škole. Družimo se zapravo od vrtića, ali od osnovne škole je to postalo to. Razlika je par godina između nas svih. Ja sam 1990. godište, oni 1989., a moj brat 1988. godište. Zajedno smo odrasli, počeli zajedno igrati nogomet. Sve je krenulo u Miholjcu na igralištu’, govori mi Domagojev prijatelj Dragan, jedan od ‘sinova ravnice’.

Nogomet je Domagoja odveo na drugi kraj svijeta, ali na svoje prijatelje iz djetinjstva nikada nije zaboravio. Ostao je onaj isti stari sin ravnice. Danas je i dalje u nogometu, ali s prijateljima je pokrenuo farmu crnih svinja. Od posla se, kaže mi Dragan, ipak uspio izvući u ovo doba koronavirusa…

‘Ma on je u Turskoj, baš ga briga. Uživa tamo dok smo mi u polju, hahaha. Čujemo se s njim. Kod njih je isto karantena pa ni ne izlazi iz kuće. Dostavljaju mu hranu doma i čeka da prođe ovo sve’, kaže mi Dragan.

Nadam se da ste mu barem poslali koji paketić s farme da mu bude lakše…

‘Uh, ne, ne možemo mu slati ništa jer nije u Europskoj Uniji. Evo baš su mi neki dan vratili paket koji sam probao slati u Švicarsku. Inače s Europom nema nikakvih problema. Evo, naši ljudi koji su u Njemačkoj, Austriji i slično, sada naručuju kao da tamo nema trgovina, hahaha. Vjerojatno im fali domaće.’

U potpunosti ih shvaćam jer sam probao špek i kobase koje dečki rade od crne slavonske svinje i moram reći da je sve po kriterijima Champions lige. Što se tiče crne slavonske svinje kao takve, smatram da bi trebala naći svoje mjesto na grbu Republike Hrvatske.

 

View this post on Instagram

 

Čekamo snijeg da naša crna boja dođe do izražaja🐷🍂🍁🐖

A post shared by SIN RAVNICE (@sin.ravnice) on

Kako je sve krenulo?

No, vratimo se na priču o Sinu ravnice. Kako je sve krenulo? Čuo sam da nitko od vas nije imao pojma o svinjama prije ovoga.

‘Ma da, nismo imali pojma. Znali smo samo dobro pojesti, hahaha. Jednom prilikom su dečki bili kod Domagoja u Ukrajini gdje je tada igrao. Tad ja nisam bio jer sam imao obaveze na fakultetu, ali dečki su otišli jer su već završili fakultete i škole koje su pohađali. Uvijek nas on zove sebi, a obavezno za rođendane i slične fešte. Tako je bilo i taj put’, kaže Dragan pa nastavlja:

‘To je bilo taman kada je ona zadnja ekonomska kriza došla i nitko od nas zapravo nije imao posla. Domagoj je rekao da nešto smislimo i pokrenemo, a da će on pomoći za prvu ruku. Naravno da su dečki to odmah prihvatili. Pitao je što bismo mogli raditi, ali nitko od nas nije imao neku ideju tada.’

 

View this post on Instagram

 

Dobrodošli u kraljevstvo crnog slavonskoga zlata👑 😊🐖🐷

A post shared by SIN RAVNICE (@sin.ravnice) on

Koliko čujem, Vida je očekivao da ćete napraviti neku gostionu i baciti se u ugostiteljstvo.

‘Da, to je rekao odmah. Njegov prijedlog je bio da otvorimo neku gostionu, neki kafić. Rekao je da ćemo sve urediti i da je to najmanji problem. Zapravo je njegova ideja bila gostiona. Rekli smo da ćemo razmisliti pa mu javiti što i kako dalje. Na kraju smo došli na ideju da uzgajamo svinje’, kaže Dragan pa dodaje:

‘Prvo smo mislili uzgajati mangulice. To je autohtona mađarska svinja, a kako je Miholjac na granici s Mađarskom I imamo poznanstva tamo koji su nam to mogli riješiti, prvo nam je to palo na pamet. Kad smo pričali o tome, jedan čovjek tu iz susjedstva nam je rekao da radije uzmemo našu autohtonu fajfericu, odnosno crnu slavonsku svinju. On nam je rekao da će nam ta svinja dati puno više od mangulice. Raspitali smo se i vidjeli da je stvarno tako.’

U početku bijaše četiri svinje…

Kada su krenuli, crna slavonska svinja je bila na rubu izumiranja.

‘Kad smo kretali postajalo je nekih 180 matičnih grla. To je stvarno ništa. Doslovno izumiranje. To je bilo prije pet godina, ovo nam je šesta. Tada smo dovezli prve četiri svinje. One su imale nekih 1200 ili 1500 kvadrata. Imali smo jednu šikaru. Dođeš hraniti svinju, a nje nema, ne vidiš ju. Od tada smo dosta napredovali. Danas imamo 350 svinja i puno bolje uvjete. I dan danas imamo te originalne prve četiri svinje…’

Ali, čekaj, vi stvarno u startu niste znali ništa o svinjama? Kada te slušam imam osjećaj da si cijeli život u tome…

‘Ne, stvarno ništa. Ja završavam Građevinski fakultet, brat ga ja završio, Luka Mandić je zubni tehničar, a ovaj dečko koji je s nama bio prve dvije, tri godine, Ivan Plechinger je teleoperater. On je otišao jer je dobio posao pa nije mogao biti na dvije strane. U svakom slučaju, nismo imali doticaja sa svinjama. Da stvar bude bolja, svi mi, uključujući i Domagoja, smo živjeli u zgradi. Cijela ekipa’, kaže Dragan pa nastavlja:

‘Da, nitko od nas nije znao ništa o svinjama, o klanju, o pripustima za prašenje, o tome kada treba odvojiti svinju… Sve to smo učili. Upijali smo od drugih, čitali po internetu i učili. Oko prerade su nam dosta pomagali ljudi, davali savjete, dijelili recepte…’

 

View this post on Instagram

 

Napokon je stiglo pravo proljeće 🐖🐖☀️😊#crnaslavonskasvinja #fajferica #opgcrneslavonskecret #proljece

A post shared by SIN RAVNICE (@sin.ravnice) on


Kad se broj svinja malo povećao, stigli su novi problemi.

‘Prije tri godine smo imali 24 svinje za klanje i preradu. Mi smo odradili do pola, a onda nam je jedan majstor odradio sve. Pripremio nam je kobasice, kulene, šunke, špek, ma sve i vratio nam na sušenje. U tom trenutku nismo imali ni svoju pušnicu pa je to bio šou. Dio mesa je bio kod jednog, dio kog drugog, pa kod baka, djedova, pa kod roditelja od bratove žene… Po svuda smo imali meso’, kaže Dragan pa dodaje:

‘Danas je to naravno drugačije. Imamo veliku pušnicu, u najmu imamo i manju preradu da možemo prodavati svježe meso. Ne možeš prodavati svježe meso bez da imaš svoju preradu pa smo ju zato uzeli. Počeli smo dobivati jako puno upita od restorana pa smo odlučili i svježe meso prodavati. Od nas kupuju Pelegrini i Draga di Lovrana. To su dva restorana koja imaju Michelinovu zvjezdicu i drago nam je da su prepoznali naš trud i kvalitetu.’

Stara škola uzgoja

Nije ni čudo kada dečki iz Sina ravnice ništa ne brzaju, već se pouzdaju u starinski način uzgoja i prerade svinja.

‘Krmači treba tri mjeseca, tri tjedna i tri dana da se oprasi. Nakon toga, sve svinje koje se oprase budu pod krmačom šest do osam tjedana. Nakon toga su na jednom manjem zatvorenom dijelu gdje se hrane isključivo sa šrotom, odnosno mješavinom suncokreta, kukuruza i ječma. Mi ne koristimo startere i predstartere koji ubrzavaju proces što farme često koriste. Naša svinja od početka do kraja jede ono što mi proizvedemo ili kupimo od lokalnih OPG-ova ako vidimo da nećemo imati dovoljno za prehraniti svinje’, kaže Dragan pa dodaje:

‘Tek nakon četiri i pol mjeseca prase može bez pomoći krmače, a onda još na to mora imati 18 mjeseci minimalno. Znači, mora preživjeti dvije godine da bismo ju klali i da ode u preradu. To znači da primjerice jedan kulen moramo čekati po dvije i pol godine. 30 mjeseci traje njegova proizvodnja jer se nakon što zakoljemo svinju mora još barem šest mjeseci sušiti. Od jedne svinje dobiješ četiri do šest kulena. Sada ih trenutno imamo oko 350.’


Možete li sada zamisliti da se bavite nečim drugim?

‘Iskreno, ja se mogu zamisliti da radim negdje na građevini koju studiram, ali s druge strane, ne bih se volio micati od ovoga. Ovdje imaš svoj mir, radiš sam za sebe, a još radiš i sa životinjama. Ok, uzgajamo ih za klanje, ali prirastu ti srcu, posebno one krmače koje su dugo s nama. Srećom, klanje nam odrađuju drugi ljudi pa mi onda kasnije preradu radimo. To je najveća čar kada pratiš to meso kroz cijeli proces i znaš točno odakle dolazi.’

Pogled u budućnost

‘Ove godine radimo dvije farme. Imat ćemo 36 prasilišta, sve po ekosustavu. Svaka krmača će zapravo imati svoj apartman, a ove ostale će imati izlaz na pašnjak i zatvoreni dio za hranjenje. Sada sve svinje hranimo vani i tu možda nekih 20 do 25 posto hrane propadne. Zatvoreno hranilište će nam puno pomoći. U prvoj fazi gradimo dvije farme, a u drugoj još dvije. To će biti za 100 krmača, a trenutno ih imamo 55. To bi sve trebalo biti gotovo do kraja iduće godine’, kaže Dragan pa dodaje:

‘Odlučili smo da nećemo ići na masovnu proizvodnju. Bazirat ćemo se na premium proizvode kao što je kulen, a odlučili smo se pozabaviti i šunkom. Bili smo prošle godine na Chefs Stageu u Šibeniku. Ljudi su bili oduševljeni našom šunkom koja je stajala 16 mjeseci. Ove godine smo bili na WineOs-u u Osijeku i tu smo dobili pohvale od domaćih ljudi, baš Slavonaca. Kad vas oni pitaju: ‘Zar je stvarno moguće da jedemo šunku?’, onda je to posebno priznanje. To je naš slavonski pršut. Odradi taman dvije godine kao pršut, samo što mi dimimo, a oni ne i kod njih se preša da izađe sva sukrvica. Idemo dakle na premium proizvode. Imat ćemo 1000 kulena i 500 tih šunki godišnje.’

Dragan Simonović, Sin ravnice
Dragan Simonović, Sin ravnice

Farme nisu jedino ulaganje. Kad dođeš kod Sina ravnice, red je da nešto bude i narezano…

‘Za mjesec, dva otvaramo kušaonu. To će biti nekih 100 metara ispred tih farmi. Čekamo i da izađe natječaj za EU fondove pa ćemo preko puta te kušaone napraviti i jednu drvenu nastambu s malim vidikovcem koji će biti u staklu. Tu mislimo napraviti nešto posebno, ali to neka za sada ostane tajna’, kaže Dragan uz dodatak da će mi javiti čim se makne oznaka tajnosti.

Bez Domagoja Vide sve bi ostao samo san

Hrvatski nogometni reprezentativac svojim je prijateljima pomogao i financijski i u smislu promocije i podrške. U samo proizvodnju možda se više uključi u nogometnoj mirovini. Kada ga gledamo ovako navijački, Vida je pravi bećar, duša od čovjeka i pravi Sin ravnice. Kakav je bio kao klinac?

‘Domagoj kao klinac? Ah, vragolan, vjerojatno najveći od svih nas. Ono sve što ste čuli i čitali o njemu, vjerojatno je istina. Uvijek je bio spreman za neku pizdariju. Znaš kakva su djeca. Nama je bilo uvijek zanimljivo napraviti nešto što nije nitko do tada napravio. Bilo je dosta zanimljivih trenutaka, hahaha’, kaže Dragan pa nastavlja:

‘Ma kakav je bio onda, takav je i sada. Oduvijek je bio pravi prijatelj, uvijek je spreman pomoći u svakom trenutku… Takav je od kad ga znam. Uvijek je bio takav. Nije se apsolutno ništa promijenio. Mogu reći samo najbolje i o njemu i o njegovoj supruzi Ivani. Stvarno su odlični ljudi. Domagoj je pravo seosko dijete. Miholjac je grad, ali većina nas je odrasla vani, na ulici, na tom nogometu… Roditelji se nisu morali bojati. Miholjac je mjesto od pet tisuća stanovnika i svi sve znaju i paze jedni na druge. Ako i napraviš neku glupost, znaš da će ti sutra to roditelji saznati.’

Sin ravnice
Sin ravnice

Dobro, valjda ima neka pizdarija koju ste napravili kao klinci, a da nije baš sad tolika tajna.

‘Hahaha, ma svakakve gluposti smo radili kao djeca. Mi smo većinu vremena provodili na igralištu, ali trebalo se povremeno i osvježiti. Bio je jedan slastičar tu u Miholjcu pa bi na povratku s nogometa došli na terasu i naručili sladoled. Kad bi dobili sladoled smo pobjegli s tim sladoledom’, kaže Dragan pa kroz smijeh dodaje:

‘Eto, isti slastičar i danas radi, a mi smo mu u međuvremenu vjerojatno vratili i više nego smo mu uzeli. Tako je to u manjim sredinama kada se svi znaju. Pobjegli smo mu par puta i bilo je smiješno. Zabava za djecu’, zaključio je Dragan, a vi, ako još niste, brzo na Instagram ili Facebook Sina ravnice i naručite što god vam padne pod ruku. Vida je možda srebrni iz Rusije, ali je zlatni iz Slavonije, baš kao i njegovi prijatelji i njihovi proizvodi.

Prodaja kulenovih seka, slanine, kobasice, čvaraka, šunki, sve od crne slavonske svinje. Upiti u inbox. ⚫️🐷🔝💪

Posted by OPG Crne slavonske Cret on Monday, 30 March 2020

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *