Kečap u zdjelici.

Kečap ide uz sve vrste sendviča pa tako i uz tost.

Kečap: Omiljeni umak nastao je kao prava splačina

Ketchup ili po našem kečap je uglavnom postao umak koji nešto bljutavo pretvori u jestivo ili je pak neizostavan dio svakog hamburgera, pomfrita i takve, zlobnici će reći, nezdrave hrane koju svi ipak volimo. ‘Ko ne zna što je kečap? Pa to je onaj crveni umak od rajčice koji je ili blagi ili ljuti i ful je fin. Riječ je o toliko standardnom umaku da je dosegao rang papra i soli.

via GIPHY

Ipak, ono što danas zovemo kečapom nije ni približno isto s onime kako je nastao. Dok danas popravlja okus, u prošlosti je uglavnom tjerao na povraćanje. Sve je krenulo s ribljom paštetom iz 544. godine za koju je kriv hanski car Wu-ti.

Wu-ti je barbare s kojima se prethodno zakačio otjerao do obale kad je u njegove nosnice ušao snažan “miris” koji mu se odmah svidio. Od lokalnog ribara, s kojim vjerojatno nisu pričali previše pristojno, Wu-ti i njegova ekipa saznali su da je taj “miris”, ili bolje rečeno smrad, nuspojava zakopanih ribljih iznutrica.

via GIPHY

Što ćeš napraviti kada osjetiš miris ribljih iznutrica zakopanih pod zemljom? Pa naravno da ćeš ih otkopati i staviti u usta. Nekako se to sve pretvorilo u fermentiranu paštetu od tih svih iznutrica, a Wu-tija je oduševio okus. Teško je za vjerovati da je svojim načinom prehrane uspio dugo poživjeti, ali odlučio je proizvoditi umak nazvan Chu I.

Ova kulinarska perverzija spremala se tako da su se srdele ostavljale u staklenkama na suncu oko 20 dana. Kada je sve već počelo fermentirati i poprimilo boju jantara, bilo je spremno za korištenje. Izgleda da car nije bio jedini lud jer su kineski mornari ovu splačinu nosili sa sobom i tako ju prenijeli na Fiji gdje su ga podijelili s britanskim doseljenicima.

Umak se svidio i Britancima i oni su mu dali ime koe-chiap ili ke-chiap što je značilo salamura ukiseljene ribe ili školjki i tu je nastao naziv ketchup. Britanci su ipak pokušali malo popraviti recept pa su u srdele najprije dodavali pivu, a kasnije su i izbacili srdele i zapravo jeli orahe u pivi.

via GIPHY

Pojavila se i varijanta s gljivama i raznim drugim sastojcima, a sve je to nosilo naziv kečapa. Paradajz se tek počeo koristiti u 19. stoljeću jer se do tada uzgajao jedino kao ukras. Za one koji ga ne vole bit će zabavna i činjenica da su ga prije toga smatrali otrovnim pa zato i nije bio dio obroka.

Englezi su sa sobom u Ameriku donijeli i kečap, a prvi od rajčice smislila je Sandy Addison i objavila u kuharici “The Sugar House Book”. Tu je sve krenulo i pojavilo se sve više varijanti kečapa od rajčice. Još uvijek su se svi bojali sirovih paradajza, ali kuhani su im bili odlični.

via GIPHY

Za njegovo širenje bio je potreban vizionar. Svi su doma kuhali kečap, ali prvi ga je masovnije počeo proizvoditi Jonas Yerkes 1837. godine i prodavao ga po cijeloj zemlji. Naravno, Jonas nije htio riskirati da mu se paradajz sos pokvari pa ga je malo popravljao raznim kiselinama, a kuhao ga je i u bakrenim kotlovima što je moglo dovesti do toga da postane otrovan.

Naravno, sve skupa je bilo odvratno, a takvi su bili i kečapi koje je počela raditi konkurencija. Tako je bilo sve do 1869. kada je na scenu stupio Henry John Heinz, onaj tip koji je smislio Heinz kečap, baš taj.

Krenuo je i on s konzervansima, ali onda su Ameri zabranili korištenje onih nekih najgorih spojeva u pripremi hrane pa je Heinz malo popravio svoj kečap i stvorio pravi hit koji je poznat po cijelom svijetu.

via GIPHY

Da ne ispadne da ga reklamiram reći ću samo još da su ga Ameri proglasili nacionalnim začinom gotovo odmah kad ga je Heinz smislio. Uglavnom, kada idući put probate neki loši kečap i bude odvratan, sjetite se kako je sve krenulo i da je moglo biti i puno odvratnije.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *